| Psihologija |
Glasine, tračevi, ogovaranja, dezinformacije …
Objavljeno: 11.06.2006
Nekog su svećenika djeca ometala u molitvi. Da bi ih se riješio, rekao im je: „Odite brzo na rijeku, i vidjet ćete čudovište koje riga vatru kroz nozdrve!“ Naravno, djeca su pohitala prema rijeci, usput govoreći cijelom selu da je u rijeci čudovište. Ubrzo se na rijeci okupilo cijelo selo i čekalo čudovište. A među seljanima je bio i svećenik. Razmišljao je „Istina da sam ja izmislio priču… ali nikad se ne zna!“
I sami ste sigurno tisuću puta bili svjedoci da ste čuli neke informacije o sebi, o nečemu što ste napravili, o nečemu što ste rekli, što nije bilo ni približno istinito. Slavne zvijezde su te koje se cijelo vrijeme bore sa time – poznata glumica Isabelle Adjani se tako jednom morala pojaviti na francuskoj televiziji da bi demantirala glasine da je umrla i da ima AIDS. Na svu sreću, bila je živa i zdrava.
Kad smo bili mali svi smo se igrali „gluhoh telefona“ i smijali se onome što ispadne od neke riječi na kraju linije. No, nekad to što „ispadne“ na kraju i nije tako bezopasno ili bezazleno. Ljudi su skloni obratiti pažnju na samo neke, njima bitne, informacije. To se naziva selektivna percepcija – selektiramo, tj. odabiremo, u gužvi informacija, samo ono što nam se u tom trenu čini bitnim, ili što je iz nekog razloga istaknuto ili neobično. Ponekad su to bezazlene promjene, ali ponekad… bude svega. Glasine su, u svakom slučaju, nenamjerne. Drugo je ogovaranje – kada se pokrene neka tema sa namjerom da se povrijedi osoba o kojoj se govori. Do glasina dolazi zbog ljudske sklonosti ka sumiranju i kategoriziranju informacija, te zbog ograničenosti naše pažnje – toga što ne možemo zapamtiti sve informacije koje su nam prezentirane.
A što se može učiniti? U svakom slučaju, ne vjerujte baš svemu što čujete – ni ono „gdje ima dima ima i vatre“ ne vrijedi baš uvijek. Ukoliko nije iz prve, ili barem druge ruke, nemojte dalje širiti informaciju prije nego ju provjerite. Ukoliko se neka glasina tiče vas – možete šutiti (dok se ne slegne prašina), energično demantirati (iako vas tada nitko neće ozbiljno shvatiti, već će prije povjerovati da je, pošto glasinu demantirate, tek onda istinita), a možete i priznati sve što se priča o vama, onda informacije preokrenuti u željenom smjeru – nadopuniti malko glasinu.
Tvrtka „Protector i Gamble“ koja proizvodi prašak Ariel, uloške Allways, šampone Head&Shoulders, kreme Oil of Olaz… muku muči već godinama sa glasinama da od prodaje njihovih proizvoda dio sredstava ide sotonističkoj crkvi. Ta je informacija bazirana na izgledu njihovog zaštitnog znaka – mjesec sa 13 zvijezda. Te su se informacije širile krajem 70-tih, sredinom 80-tih, a početkom 90-tih stigle su u naše krajeve. Tvrtka je uložila mnogo novaca da demantira te glasine, no na kraju su odustali.
Neke informacije, na prvi pogled čudne, kao u gornjem primjeru, neke tvrtke mogu stajati milijune i milijune. A nekada, zahvaljujući tim „čudnim“ informacijama, za koje prvo pomislite da su glasine, možete npr. dobiti jeftino Porsche. Tako je u Americi (a gdje drugdje?) izašao oglas da se prodaje Porsche za 50 dolara. Svi su mislili da je to tiskarska greška ili nekakav štos, ali jedan čovjek je došao na adresu navedenu u oglasu. Tamo ga je dočekala jedna žena koja je rekla da je taj auto ostao od njezinog bivšeg muža. Čovjek se zapitao da li je sigurna u cijenu, da se ne radi slučajno o 50 tisuća dolara, a žena je na to rekla „Muž mi je pobjegao sa tajnicom i ostavio poruku da prodam auto i pošaljem mu novce…“
Da isprobate kako to glasine nastaju, predlažem vam jednu vježbicu. Okupite oko sebe jedno 4 - 5 ljudi. Sve osobe osim jedne pošaljite van i sobe. Osobi koja ostane ispričat ćete jednu priču, a ona ju mora prepričati sljedećoj osobi koju pozove unutra, ova sljedećoj itd… Priča je ova:
U čekaonici Doma zdravlja u Copocabani sjedi osamnaestero ljudi. Na vratima sobe ispred koje sjede ,najviše ljudi piše «dr. Panto Pletikosa, psihijatar, medicinska sestra Pavica Marić» U čekaonici sjedi general u civilu, čovjek u crnim cipelama, bijela žena sa malim trogodišnjim crnčićem, žena sa uvijačima u glavi, nekoliko djevojaka i mladića, te čovjek sa velikim nosom. Odjednom se hodnikom začuje oštar zvuk ubrzanih koraka i u čekaonicu ulazi zgodna četrdesetogodišnjakinja, a za njom kaska debeljuškast, ali namršten čovjek. Žena šmrca. Ulaze u ordinaciju bez kucanja. Izvana se čuje zvuk automobila i šum vjetra. Jesen je. General u civilu upravo je glasno zakašljao kad se jednom od mladića u čekaonici učinilo da čuje pucanj. Crvenokosa četrdesetogodišnjakinja bijesno izlazi iz ordinacije. Za njom trči Pletikosa držeći se za glavu. Mali crnčić je zaplakao.
Baš me zanima u što će se ova priča pretvoriti na kraju…
Sandra Matošina Borbaš, prof. psihologije
|
|
|
|
|
|
| » Vijesti iz zemlje |
|
|
|
| » Vezane vijesti |
|
|
|
|
