| Psihologija |
Prve tri su najvažnije ??
Objavljeno: 25.01.2007
U skladu s novom UNICEF-ovom kampanjom „Prve tri su najvažnije“ koja naglašava važnost iskustava prve tri godine djetetova života ne mogu se ne zamisliti (u skladu s, nažalost, sve brojnijim napisima u crnoj kronici) kakva sve iskustva djeca oko mene i svih nas moraju proživjeti i preživjeti u prve tri, ali i u kasnijim godinama. I zapravo kakva to iskustva i informacije skupljaju njihovi mali mozgovi i kako to zapravo djeluje na njihove živote kasnije u budućnosti?
Puno je teorija o tome i gotovo svaki psihoterapeut ima neku svoju teoriju - dr. Freud je sigurno najpoznatiji među njima koji je dao značajnost prvim iskustvima koje čovjek doživljava (to naravno ne znači da je on u pravu). No, pitanje je koliko su te teorije znanstveno utemeljene.
Za početak malo teorije koja objašnjava građu mozga - a mozak je taj koji je pozadina svih oblika ponašanja koja vidimo kod osoba. Svi znamo da sve informacije koje vidimo, čujemo, omirišemo, osjetimo putem kože odlaze u mozak gdje se pretvaraju u neku priču koju, zahvaljujući iskustvu i prethodnim doživljajima, možemo razumjeti - da su oblici koje vidimo zapravo drveće u šumi, da je miris koji osjećamo zapravo miris borova, da su zvukovi koje čujemo zapravo šuštanje lišća. To su informacije koje čuva kora našeg mozga (to je ono sivo na površini mozga i ona je zapravo dio mozga koji nas najviše razlikuje od drugih živih bića).
Naime, kora mozga je najrazvijenija kod ljudi - što su životinje više na evolucijskoj ljestvici to imaju veći mozak, tj. da budemo precizniji, veću koru mozga. No u središtu mozga postoji jedna jezgra - AMIGDALA (imaju je i druga živa bića) - koja informacijama daje emocionalnu notu. Ona čuva informacije o tome da li nam je nešto drago ili nije, da li nas je nečega strah, da li se nečemu veselimo… Dakle, kora mozga je ta koja nam daje informaciju da se pred nama nalazi jedna poznata osoba, odakle ju znamo, koja smo iskustva proživjeli s njom… , a amigdala je ta koja nam kaže da li nam je ta osoba draga ili nije.
Naš mozak funkcionira vrlo zanimljivo u području doživljavanja emocija - informacije koje dolaze iz osjeta (vid, sluh, miris, okus i dodir) idu u centar mozga, odakle idu jednim putem u koru mozga, a drugim putem u amigdalu. Put do amigdale je kraći i brži od puta do kore mozga, što zapravo znači da kada nešto doživimo informacija prvo stigne do emocionalnog dijela mozga - prvo postanemo svjesni emocionalne komponente nekog doživljaja, zatim postajemo svjesni kakav je to točno doživljaj. Ovo posebice vrijedi za doživljaje koji su jako nabijeni emocijama. Na primjer, šećući kroz šumu, uživajući u bojama i mirisima, učinilo vam se da ste dolje među lišćem ugledali zmiju. Koja je vaša reakcija? Vjerojatno i sami znate da prvo skočite i pobjegnete od mjesta gdje vam se učinilo da ste vidjeli zmiju, a tek onda postajete svjesni što ste zapravo vidjeli (ako ste uopće vidjeli zmiju a ne neki štap).
Ove reakcije su evolucijski opravdane - one su nas čuvale od opasnosti i opasnih situacija iz prošlosti. To isto vrijedi i sada, iako situacije opasnosti nisu iste kao prije nekoliko milijuna godina (neće nas danas u središtu grada napasti medvjed, ali kada u utičnici u koju želimo ukopčati utikač vidimo iskrenje, automatski povučemo ruku - reakcija je ista, samo je situacija drugačija).
Nekada, posebice u prvim godinama života, dese se neke situacije koje su jako nabijene emocijama (a velika većina situacija u prvim godinama života je nabijena emocijama), a kojih se ne sjećamo kasnije, kada odrastemo. No, iako kora mozga prima toliko informacija da neke, posebno iz prvih godina života, negdje zametne ili zagubi, amigdala čuva emocionalne doživljaje puno bolje i savjesnije. Tako da neke reakcije (posebno ako se to odnosi na emocionalne reakcije koje su automatske) koje su nam nerazumljive kod odraslih ljudi, najvjerojatnije imaju podlogu u nekom doživljaju iz ranog djetinjstva. Neka trauma iz djetinjstva, koju smo na svjesnoj razini vjerojatno i zaboravili, može utjecati na našu reakciju u situaciji koju smo upravo doživjeli, posebno ako je situacija po nečemu slična ili ista traumatičnoj situaciji iz djetinjstva (po bilo čemu - možda je samo miris isti, a već i to može biti dovoljan okidač za „izvlačenje“ starih reakcija iz amigdale).
To ne znači da trebamo, u skladu s psihoanalitičkim vjerovanjima, kopati po prošlosti i tražiti što, kako, zašto se nešto dogodilo, tko je za to odgovoran i sl. Važno je iz ovih istraživanja izvući zaključak da je bitno što se dešava na samom početku života, te kakve emocije svako dijete doživljava - da nema traumatičnih iskustava, odvajanja od roditelja ili skrbnika, prevelikih strahova ili bilo kojih negativnih emocija, jer iako se doživljaji ne pamte, pamte se emocije koje ih prate.
Ako dijete osjeća sigurnost, privrženost s bliskim osobama, radost, razvit će i ispravne obrasce emocionalnog reagiranja. Npr. dijete koje ima neko ružno sjećanje povezano sa strahom, a kojeg obilježava miris kave (npr. velika svađa roditelja tijekom koje je prolivena šalica kave, pa se miris širio prostorom gdje se odvijala svađa) možda se neće sjećati same svađe, ali miris kave će u njemu buditi strah i loše osjećaje, čak i kada bude odraslo.
Zato se svakako treba pobrinuti da prva dječja iskustva budu obilježena lijepim emocijama, sigurnošću, radošću, veseljem. Sa strahom se teško nositi i odraslim osobama, koje razumiju (barem dijelom) i znaju se nositi s emocijama, a koliko je tek teško nositi se s takvim emocijama malom djetetu koje ne razumije većinu svijeta oko sebe, a kako bi onda razumjelo emocije, koje su same po sebi prilično nerazumljive.
Sandra Matošima Borbaš
|
|
|
|
|
|
| » Vijesti iz zemlje |
|
|
|
| » Vezane vijesti |
|
|
|
|
