|
|
 |
|
| Psihologija |
Smiju li djeca griješiti?
Objavljeno: 29.04.2007
Djeci je potrebna ljubav. Naročito kada ju nisu zaslužila.
H.S.Herbert.
Djeca od prvog trenutka kada dođu na ovaj svijet uče. Iako neki psiholozi kažu da djeca dolaze na svijet kao tabula rasa, ili prazna ploča, te da odgojem možemo od njih napraviti što želimo, vjerujem da svaki roditelj zna da je to daleko od istine. Dijete ima karakter od prve sekunde svog života. No to opet ne znači da je karakter opravdanje za sva dječja ponašanja. Karakter ili temperamant djeteta može samo odrediti na koji čete način djetetu prenijeti neka znanja, vještine, načine ponašanja... ali ne i da li ih trebate prenijeti ili ne. Dijete koje pljuje po ulici, psuje, tuče se... nije takvo po karakteru. Dijete je takvo zato što mu je netko pokazao takva ponašanja, te ohrabrivao na bilo koji način njihovo upotrebljavanje. Roditeljska je odgovornost ukoliko se neko dijete ponaša tako, jer je roditelj taj koji djetetu mora pokazati ili objasniti koja su ponašanja prihvatljiva, koja nisu.
U postupku učenja privikavanja na ovaj naš, toliko beskrajno kompliciran, svijet, djeca uče. Najčešće imitacijom, ali i pokušajima i pogreškama. Djeca imitiraju odrasle puno više nego što to odrasli misle – uključite svoje senzore kada ste blizu djeteta (sasvim svejedno koje dobi – od dobi će jedino ovisiti koje će ponašanje dijete izabrati za imitiranje) i pratite njegovo ponašanje kada je samo, kada misli da ga nitko ne gleda. Iznenadit ćete se kada čujete svoje riječi u djetetovim ustima, svoje pokrete u njegovim rukama.
Djete nema od koga drugoga učiti nego od roditelja ili drugih odrasli(ji)h osoba. Stariji brat ili sestra, bratić ili sestrična, su presavršeni uzori – malo dijete će ih gledati i kopirati s obožavanjem.
Ali isto tako će učiti i samo. To su pokušaji i pogreške. Dvogodišnjak će slagati i rušiti toranj od kocaka bezbroj puta – ne obeshrabrujte ga! Na taj način dijete uči o statici i prostornim odnosima. Kada savlada lekciju o tome kako treba složiti kockice jednu na drugu da se toranj ne sruši, preći će na nešto drugo. Ovo je pojednostavljeni primjer, ali na se taj način, beskrajnim ponavljanjem dok se neka vještine ne dovede do savršenstva, uči veliki dio ponašanja djeteta. I u tom postupku se griješi. JAKO je važno dozvoliti djetetu da griješi. Nemojte vi popravljati njegov dvorac od pjeska – potaknite ga da ga popravi samo. Nemojte vi pospremati čipi čips rasut na podu, kada dijete nakon bezbroj upozorenja da ne baca loptu po kući, prekrene posudu. Neka dijete pospremi, a vi recite samo „Zato sam rekla da se ne loptaš u kući jer se nešto može prekrenuti, ali nema veze.“ Samo pospremanje dovoljna je lekcija koju dijete treba naučiti o bacanju lopte u kući, ne trebaju još polusatne lekcije. Ukratko, objasnite djetetu da nešto ne treba raditi, ali i OBAVEZNO recite zašto i što bi trebalo raditi umjesto toga. Kod bacanja lopte u kući npr. pošaljite dijete van, a ako je ružno vrijeme, predložite da uzme manju loptu u baca ju u dječji koš. Ili već nešto – budite kreativni...
Razmislite o stvarima zbog kojih korite dijete – jel stvarno toliko važna vaza? Ili posuda za kavu koja se razbila? Napravite djetetu okruženje u kojem će moći istraživati i učiti bez da prolije Domestos po sebi, poreže se škaricama, sleti niz stepenice... Ali mu omogućite da uči! Djete, ne samo da smije griješiti nego to i mora! Inače neće znati kako ispravljati greške jednom kada ih napravi, a vas ne bude uz njega.
Najvažnija je stvar na svijetu sreća vašeg djeteta. A ništa nije ljepše nego kada dijete, prolivši pola mlijeka u tetrapaku pokušavajući u rupicu ugurati slamku, konačno u tome uspije i na njegovu licu pročitate trijumf! Nema veze za mlijeko, to će se obrisati. A samozadovoljni osmijeh na licu vašeg djeteta zbog toga što je SAMO uspijelo, na svu se sreću neće tako lako obrisati.
I za kraj, jedno pismo jednog sina jednom ocu, zbog kojeg ćete porazmisliti o tome što je zapravo bitno u životu...
Prolazeći pored sobe svog sina, otac je bio zapanjen vidjevši krevet lijepo poravnan i sve uredno i pospremljeno. Tada je vidio omotnicu na jastuku. Na njoj je pisalo "Tata". Sa najgorim slutnjama, otvorio je omotnicu i počeo čitati pismo držeći ga drhtavim rukama:
"Dragi tata,
Pišem ti s velikom žalosti i tugom. Morao sam pobjeći sa mojom novom curom jer sam htio izbjeći scenu s tobom i mamom. U Jani sam našao pravu strast i ona je tako lijepa.... Znam da ju ti ne bi prihvatio zbog svih njenih piercinga, tetovaža i njene uske motorističke odjeće kao i zbog toga što je ona toliko starija od mene, ali - to nije samo ljubavna strast. Tata, ona je trudna. Jana kaže da ćemo biti jako sretni. Ona ima kamp-kućicu u šumi i hrpu drva za loženje što će nam biti dovoljno za cijelu zimu. Želimo imati još puno djece. Jana mi je otvorila oči činjenicom da marihuana stvarno ne šteti nikome.
Uzgajati ćemo je i razmijenjivati sa drugim ljudima u Komuni za kokain i ekstazy. U međuvremenu, moliti ćemo se da će znanost ipak uskoro naći lijek za AIDS da Jani bude bolje; ona to zasigurno zaslužuje.
Ne brini, tata, meni je sad 15 godina i znam se brinuti o sebi. Siguran sam da ćemo vam kad-tad doći u posjetu da vidite svoju unučad.
Tvoj sin Tvrtko
P.S. Tata, ništa od toga nije istinito. Ja sam preko puta kod Tomice doma. Htio sam te samo podsjetiti da u životu ima puno gorih stvari od one školske svjedodžbe na mom pisaćem stolu.
Volim te!
Nazovi kad bude sigurno da se mogu vratiti doma."
Sandra Matošina Borbaš
|
|
|
|
|
|
| » Vijesti iz zemlje |
|
|
|
| » Vezane vijesti |
|
|
|
|
|
|
|
