| Psihologija |
ČUDO(VIŠTE) U NAMA
Objavljeno: 17.01.2006
Sjedi tako dvjestotinjak studenata psihologije u jednoj učionici i čeka svog profesora. Kada ulazi jedan čovjek kojega nikada nisu vidjeli i kaže da će on danas zamijeniti profesora. Zatim kaže da ustanu. Svih dvjestotinjak studenata ustane. Zatim im kaže da pljesnu tri puta. Svih dvjestotinjak studenata pljesne. Zatim im kaže da pljesnu po ramenu osobu koja stoji desno od njih. I svi oni pljesnu. Zatim im kaže da sjednu. I oni sjednu.
Zatim je čovjek izašao iz učionice, a u učionicu je ušao pravi profesor i napisao naslov teme predavanja da ploču: POSLUŠNOST AUTORITETU.
Kao i studenti psihologije, svi mi ponekad znamo biti preposlušni, bez da uključimo svoje moždane stanice i da se zapitamo zašto nešto radimo. Sigurno se svi zgražamo nam čudovišnim djelima nacista u drugom svjetskom ratu (ali i čudovišnim djelima nekih drugih ljudi u ratu malo bližem nama), ali trebamo se zapitati zašto su se osobe tako ponašale, jer je većina njih imala spremnu obranu u rečenici „Samo sam slušao zapovijedi“.
Da bi odredio do koje mjere su ljudi spremni ići u takove krajnosti u ozlijeđivanju drugih ljudi, psiholog Milgram je proveo jedan zanimljiv i zastrašujuć eksperiment (zastrašujuć zbog svojih rezultata).
U sobi punoj ljudi stoji čovjek u bijeloj kuti i obrazlaže ispitanicima, koji su se dobrovoljno javili, da je svrha ovog eksperimenta ispitivanje kazne na učenje (naravno, ako imalo poznajete psihologe, već znate da to nije cilj eksperimenta). Rečeno im je da će jedan ispitanik (učenik) sjediti u sobi za učenje i pokušati upamtiti parove besmislenih riječi (npr. SUK-BIF; GIH-LAR; BAD-POC... i to na način da ispitanik kojeg ćemo zvati učitelj kaže prvi par riječi, a učenik kaže drugi par)
Učitelj kažnjava netočan odgovor davajući elektrošokove učeniku na spravi koja je kablovima privezana za stolicu na kojoj sjedi učenik. Učenik prije ispitivanja kaže da ima slabo srce, a po godinama je otprilike star pedeset godina. Elektroškovi se daju tako da se za prvi netočan odgovor daje šok od 15 volti, a zatim se postupno, za svaki sljedeći netočan odgovor, pojačava intenzitet elektrošoka, sve do 450 volti.
Učenik je naravno sudionik eksperimentatora, te on zapravo „glumi“ reakcije na elektroškove i namjerno griješi, ali to učitelj ne zna. Problem ovog eksperimenta je u tome što se želi vidjeti dokle će učitelji ići u davanju kazni. I iako je četrdeset psihijatara, od kojih je traženo da predvide ishod eksperimenta, reklo da će ispitanici brzo odbiti davati elektorškove, eksperiment je pokazao da u ljudima čuči jedna sadistička crta, jer su ispitanici koji su glumili učitelje davali elektroškove za netočne odgovore kada je učenik negodovao zbog njih, kada je počeo jaukati i vrištati, a neki su nastavili davati elektroškove čak i kada je učenik klonuo i više nije reagirao. Naravno, elektroškova nije bilo, a cijela scena vrištanja od strane učenika je bila odglumljena.
Neki „učitelji“ su poslije izjavili da su zvali eksperimentatora, kada su reakcije učenika postale zabrinjavajuće, ali je on rekao da se samo nastavi sa eksperimentom, te su oni nastavili. Samo su se ponašali poslušno i izvršavali naredbe, tj. radili svoj posao.
Iako zvuči nevjerojatno, ovaj eksperiment je pokazao koliko smo zapravo poslušni čak i kod glupih i opasnih naredbi, i kako vrlo lako nađemo opravdanje za naše loše postupke.
Trebamo se zapitati što sve činimo zato što nam kažu, i zar zasta nemamo svoju savjest i zdravo razmišljanje da nam kaže što je, a što nije u redu. Jer ne možemo za sve svoje postupke naći opravdanje u rečenici „Pa rekli su mi“.
Sandra Matošina-Borbaš, prof. psihologije |
|
|
|
|
|
| » Vijesti iz zemlje |
|
|
|
| » Vezane vijesti |
|
|
|
|
