| Psihologija |
AGRESIVNOST
Objavljeno: 22.09.2004
Govoreći o obitelji (što nam je bila zadnja tema), ali i gledajući okruženje škole (što je tema koja je tijekom rujna izuzetno aktualna), jedan je problem u fokusu učitelja, odgajatelja, pedagoga, psihologa, roditelja, ali i samih učenika i djece. Sve više se u zadnjih par godina prepoznaje ovaj fenomen kao ponašanje koje je nužno izbjegavati, prevenirati i nikako ne poticati. Agresivnost je dosegla svoje vrhunce u našem poratnom društvu, sve ju više primjećujemo oko nas – i među odraslima i među djecom. Naravno, ništa ne može pokrenuti društvo kao što su problemi djece, te je tek kada je primijećen nagao i zabrinjavajući porast agresivnosti kod djece, osmišljeni su planovi na koji način tu agresivnost zauzdati i spriječiti.
Tako je sadašnje Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa prije nekoliko godina uvelo program Afirmacije pozitivnih vrijednosti za prevenciju nasilničkog i agresivnog ponašanja, UNICEF je prošle godine pokrenuo veliku akciju suzbijanja nasilja među djecom, veliki broj nevladinih organizacija organizira akcije i edukacije stručnjaka i laika o tome kako riješiti ovaj problem. ne čudi ni podatak da je tim Zdravih županija Virovitičko-podravske županije problem agresivnosti mladih proglasio prioritetom pri poboljšavanju zdravstvene slike naše županije.
Uzroke ovakvom ponašanju među djecom možemo tražiti u činjenici da smo poratno društvo koje je tijekom zadnjih 15-tak godina tolerirala agresivnost i nasilno ponašanja, čak štoviše proglašavala ga poželjnim, posebno ako je upućeno spram neprijatelja (a oni mogu imati bilo koje ime ili biti bilo koje nacionalnosti). Posljedice takovog ponašanja se djelom vide i na djeci koja su rođena i odgajana u takvom okuženju. No stav društva spram agresivnosti nikako ne može biti jedini i presudni razlog ovakvog naglog porasta agresivnog ponašanja.
Naravno da obitelji i odgoj unutar obitelji igra veliku ulogu – današnje vrijeme prezaposlenih roditelja može, a ponekad i rezultira, nedovoljnom brigom za dijete, nedovoljnim zanimanje za njegove potrebe, osjećaje ili svakodnevne događaje. Kada djeca imaju osjećaj da ne dobiju određenu količinu pažnje koju žele, vrlo lako razviju obrasce agresivnog ponašanja kao ponašanje kojim privlače pažnju – nije važno da li njihovi roditelji viču na njih ili ih kažnjavaju, dokle god se bave s njima.
Svako dijete jedino želi roditeljsku ljubav i pažnju. Ako ju ne može dobiti kroz dobro ponašanje (ponekad jedan «Bravo, znala sam da to možeš» nije dovoljan djetetu da zadovolji svoju potrebu za pažnjom), dobiva ga kroz loše ponašanje.
Ono što je važno naglasiti pri objašnjavanju agresivnog ponašanja je da je ono prije svega KORISNO. Djeca koja se ponašaju na ovaj način, ukoliko žele privući roditeljsku pažnju, u tome uspijevaju – roditelji se više bave njima. Djeca koja su agresivna i žele priznanje društva, u tome uspijevaju – vršnjaci ih poštuju, doduše iz straha, ali agresivna djeca su često vođe društva. Djeca agresivnih roditelja mogu kroz agresivno ponašanja tražiti odobravanje roditelja na najjednostavniji način – da ih kopiraju.
Dakle agresivno ponašanja (kao i svako drugo ponašanje koje traje kod pojedinca), ima svrhu, služi za dolazak do cilja kojeg dijete možda i nije svjesno, ali ga osjeća u sebi. U ovom se primjeru može u potpunosti primijeniti rečenica «Cilj ne bira sredstva».
I još jedna stvar koja se može primijeniti na sve oblike ponašanja, pa tako i na agresivno ponašanje je – koliko ga je dugo netko učio, otprilike toliko treba i da se od tog ponašanje oduči. Ukoliko se neko dijete ponaša agresivno 10-tak godina, i od toga ima koristi, nerealno je očekivati da će se u tri tjedna promijeniti. Najčešće dijete ni ne zna kako se može promijeniti, na koji način, a ponekad ni ne vidi razlog zašto bi se mijenjalo, jer ciljeve koji su njemu važni on ostvaruje i putem agresivnog ponašanja.
No dobra vijest je da što god dijete nauči, može se od toga i odučiti. A to ostavlja otvorena vrata za prevenciju, ali i za rješavanje problema agresivnog ponašanja. nešto više o tome koliko je ono zapravo prisutno u našem društvu, ali i kako ga se riješiti u sljedećim kolumnama.
Sandra Matošina Borbaš, prof.
S.O.S. telefon – poziv u pomoć |
|
|
|
|
|
| » Vijesti iz zemlje |
|
|
|
| » Vezane vijesti |
|
|
|
|
