| Psihologija |
AGRESIVNOST (2)
Objavljeno: 07.10.2004
U zadnjoj kolumni smo nešto rekli o tome kako nastaje agresivno ponašanje, objasnili smo da je to oblik ponašanja koji se uči tijekom života, da ga potiče društvo (iako ga ono u pravilu ne uzrokuje), ali isto tako da se od tog ponašanja može odučiti. Mnogo čitamo i čujemo kako je agresija sve češća i prisutnija u našem društvu, ali pravo pitanje je koliko je to ona prisutna. Istraživanje Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba provođeno na području Hrvatske, pokazuje da svako četvrto dijete doživljava neki oblik nasilja u školi skoro svakodnevno, bilo da su žrtve, bilo da su nasilnici. Postoji značajna povezanosti između doživljenog i napravljenog nasilja – ona djeca koja češće doživljavaju nasilje od strane druge djece su i sama češće nasilnici. To samo potvrđuje da je nasilje oblik ponašanja koji se uči, te kada se vidi da je to ponašanje korisno (i vrlo često ne kažnjavano), dijete ga počinje upotrebljavati. Kako bi usporedili našu zemlju sa drugim zemljama, usporedit ćemo postotak djece izložene nasilju:
Vidimo da je ovaj postotak kod nas nešto veći, a razloge tome možemo tražiti u našem društvu te nereagiranju roditelja i nastavnika na nasilje (čak 71 % nastavnika i profesora na nasilničko ponašanje ne čine ništa da bi ga kaznili, štoviše ne obaziru se na njega!!) Puno češće je nasilje prisutno kod djece viših razreda osnovne škole (od 4. do 8. razreda), te najčešće ostaje u okviru istog spola – dječaci zastrašuju dječake, a djevojčice djevojčice. No, zanimljiv je podatak da je oko trećine dječaka i djevojčica doživjelo nasilje u školama, ali je trećina dječaka te petina djevojčica nasilna prema drugima! To pokazuje da su češće dječaci nasilnici, iako žrtve su i dječaci i djevojčice podjednako.
Isto tako se pokazalo da učenici koji imaju slabiji školski uspjeh (nedovoljan, dovoljan, dobar…) puno češće i doživljavaju nasilno ponašanje, ali se i ponašanju nasilno prema drugim učenicima. Razlog tome možda leži u tome što sva djeca (pa tako i nasilna djeca) zapravo uglavnom žele privući pažnju drugih učenika ili odraslih. Kada to ne mogu učiniti na dobar način (preko lijepog ponašanja ili lijepih ocjena), tada to čine na ružne načine – nasiljem ili agresijom. Djeca koja su dobra u školi, na taj način dobivaju priznanje od odraslih ili od vršnjaka, a djeca koja to ne mogu okreću se drugim oblicima ponašanja – npr. agresiji.
Kada dijete doživi nasilje (bilo verbalno bilo neverbalno), ono će se u najvećem broju slučajeva nekome obratiti. U slučaju verbalnog nasilja na prvom mjestu su roditelji – svako drugo dijete će se prvo obratiti roditeljima, te zatim prijateljima. No u slučaju tjelesnog nasilja, trećina djece će se prvo obratiti prijateljima ili će prešutjeti da se išta desilo.
No kada se dijete obrati nekome, najčešće se situacija poboljša, bilo da se nasilno ponašanje više ne događa, bilo da se događa rjeđe i manje nego prije. Nasilje je dakle prisutno u vrlo velikoj mjeri i kod nas, u to nismo sumnjali. Neki podaci iz ovog istraživanja su alarmantni i zabrinjavajući, posebno podaci koji se donose na pasivnost i nereagiranje društva na nasilno ponašanje.
U sljedećoj kolumni, probat ćemo objasniti kako možemo prepoznati nasilničko ponašanje te da svako naguravanje između djece (koje je vrlo često u školskoj dobi) nije nasilje i agresija, jer koliko šteti pasivnost na agresivno ponašanje i nasilje, toliko je štetno i pretjerano reagiranje na agresiju. Kao i svugdje, tako je i ovdje važno biti umjeren i objektivan.
Sandra Matošina Borbaš, prof. psihologije
S.O.S. telefon – poziv u pomoć |
|
|
|
|
|
| » Vijesti iz zemlje |
|
|
|
| » Vezane vijesti |
|
|
|
|
