|
|
 |
|
| Psihologija |
OCJENE I OCJENJIVANJE
Objavljeno: 18.05.2005
Približava se kraj školske godine. U glavama mnogih školaraca, ali i njihovih roditelja su najčešće samo – ocjene. Istina je da su ocjene izuzetno važne – konačno u toj jednoj brojci je sažet cjelokupni rad tijekom jedne školske godine – svo učenje, zalaganje, praćenje na satu… A ta jedna ocjena često je jedino oružje koje učenik ima pri upisu ili u srednju školu ili na fakultet. A isto je tako dobro oružje uz pomoć kojeg može od roditelja / baka i djedova / ostale rodbine dobiti novi bicikl, produženi izlazak, kompjuter, novi mobitel…
No najčešći razgovori koji se vode oko ocjena su oni koji ukazuju koliko su neke ocjene nepravedne, neobjektivne, čudne, glupe… ili su takvi profesori ili nastavnici koji ih daju. Često su i roditelji koji komentiraju ocjenjivanje i naše školstvo isto tako neobjektivni i nepravedni, ali istina je u tome da i ocjene, kao i nastavnici (kao i sve uostalom) imaju same u sebi neke greške koje ih ne čine toliko pouzdanim mjeriteljima znanja. Ali trenutno nemamo bolje rješenje.
U hrvatskom školstvu su se tijekom povijesti koristili različiti mjeritelji znanja – od tri ocjene, preko pet ocjena, pa su zatim postojale opisne ocjene… I s nijednom od ovih varijanti nismo bili zadovoljni. Istina je da ne postoji objektivno i pouzdano sredstvo mjerenja nečijeg znanja, jer se radi o posrednom mjerenju – mi ocjenama ne mjerimo znanje, nego ono što pojedina osoba iskaže i pokaže u trenutku mjerenja. A vrlo je čest slučaj da se hrpe odgovora na pitanja koja su bila u nekom testu sjetimo tek – poslije testa. No tada je kasno za ocjenu koja je već dobivena i zapisana u imenik.
Greške kod ocjenjivanja se mogu podijeliti u tri kategorije – greške koje čini osoba koja ispituje (najčešće nastavnik ili profesor), greške koje leže u samoj tehnici ispitivanja i greške kod osobe koja se ispituje (učenik) (već sa činjenicom da su sve ove tri komponente prisutne u svakom ispitivanju znanja, jasno je da ono ne može biti nepristrano i objektivno).
Tako kod učenika na konačnu ocjenu nekog ispitivanja (uz znanje koje pokaže ili ne pokaže) može utjecati njegova trema ili strah od ispitivanja, način na koji odgovara (neki su ljudi «rječitiji» od drugih i bolje se snalaze kada moraju usmeno nešto govoriti nego kada odgovore moraju pisati u testu), brzopletost, nedovoljno jasni odgovori (koje ona profesor ili nastavnik protumači na svoj način…).
Kod načina ispitivanja greške se kriju i kod usmenog i kod pismenog ispitivanja. Pismeno ispitivanje se možda čini objektivnije i bolje od usmenog, ali to sve zavisi i od toga na koji se način pismeni radovi ispravljaju. Mnoga su istraživanja potvrdila neobjektivno ocjenjivanju npr. zadaćnica iz hrvatskog jezika koje su najčešće pisane esejistički, ali greške se nalaze i kod zadaća iz matematike koja djeluje kao dosta jasna i egzaktna znanost – zadatak može imati samo jedno rješenje, pa ako je učenik došao do njega, zadatak je ispravan. No, pokazalo se da različiti nastavnici različito ocjenjuju istu zadaću čak i iz matematike.
Kod usmenog ispitivanja greške se kriju u načinu postavljanja pitanja (da li nastavnik samo postavi pitanje i čeka odgovor, ili postavlja potpitanja – u jednom slučaju ocjena je najčešće prestroga a u drugom preblaga), u trajanju ispitivanja, u gradivu koje nastavnik ili profesor ispituje (dobro je kada «potrefi» gradivo, ali ni tada ocjena nije objektivna, jer je preblaga u odnosu na cjelokupno znanje) i dr.
A i ispitivač, tj. nastavnik ili profesor krije u sebi neke greške. Svaki nastavnik ili profesor ima neki svoj kriterij ocjenjivanja – svi znamo da su neki profesori ili nastavnici blagi a neki strogi. Na to utječe njegovo zdravstveno stanje, duljina radnog staža, osobine ličnosti, spol… Također se greška kod nastavnika krije i u tome da smatraju bitnom ocjenu iz drugog predmeta za svoj predmet jer misle da je znanje nekog drugog predmeta nužno za znanje predmeta koje on ispituje (najčešće se radi o fizici i matematici). Ili kada nastavnik svoj kriterij ocjenjivanja mijenja zavisno od razreda u kojem predaje – u «slabijim» razredima je blaži, a u «jačim» razredima je stroži jer smatra da ovi drugi mogu bolje i više postići.
Sve ovo gore nabrojeno zajedno čini da je ocjena kakvu danas poznajemo u školi vrlo neobjektivna i nepouzdana. No to je jedini način koji danas poznajemo a kojim možemo kako tako procijeniti nečije znanje, a da to ne oduzima previše vremena ili novaca. No poznavajući i priznavajući greške koje postoje kod njih i učenici i nastavnici ili profesori mogu utjecati na to da ocjenjivanje i ocjene budu što bolje u uvjetima u kojima mi danas učimo i školujemo se.
Sandra Matošina Borbaš
S.O.S. telefon – poziv u pomoć |
|
|
|
|
|
| » Vijesti iz zemlje |
|
|
|
| » Vezane vijesti |
|
|
|
|
|
|
|
