| Psihologija |
TEORIJA IZBORA (1)
Objavljeno: 29.05.2004
Kada bi vas netko pitao sada kako se osjećate, a vi niste baš najbolje, odgovorili bi vjerojatno «Jadno» i za to svoje jadno okrivili nekoga – prijatelje, partnera, roditelje, djecu, suradnike na poslu… I uvjereni ste da je baš ono što je netko u vašoj blizini učinio jučer ili danas uzrok vašeg lošeg raspoloženja.
Teorija izbora govori da situacija baš i nije takva, da ste to svoje «jadno» sa početka priče odabrali (upravo tako – odabrali!) sami, iz nekih razloga, i zato da bi zadovoljili neke svoje potrebe.
Znam da je teško povjerovati da sve što činimo biramo sami, ali teorija izbora vjeruje da je tako – da izabiremo svako svoje raspoloženje i svako svoje ponašanje. Ali lijepa strana ove vijesti je da ako sami izabiremo patnju, možemo i sami odabrati «nepatnjju».
No krenimo otpočetka. Teorija izbora nastala je pedesetih godina prošlog stoljeća i naišla je na svoju svekoliku primjenu u savjetovalištima, školama, bolnicama, obiteljskom i bračnom životu… Osmislio ju je američki psiholog William Glasser.
Polazne pretpostavke teorije izbora su:
svi se mi zapravo želimo osjećati dobro;
svi smo mi za svako svoje ponašanje potaknuti nekim unutarnjim potrebama i željama;
u svom životu imamo veliki repertoar ponašanja koja možemo odabrati u bilo kojem trenu;
svi smo mi odgovorni SAMO za svoje ponašanje.
Ono što nas prvo uči teorija izbora je da smo svi mi motivirani ili pokretani u životu od strane nekih svojim potreba (teorija izbora ih grupira u 5 skupina – fiziološke potrebe, potrebe za moći, zabavom, slobodom i ljubavi) i upravo te potrebe nas motiviraju da izabiremo neko svoje ponašanje i koristimo ga. Kada sam ljuta na svoju prijateljicu i ne želim pričati sa njom – zapravo želim zadovoljiti svoju potrebu za ljubavi i pažnjom. Želim da ona zbog te moje ljutnje uloži više vremena i energije u naš odnos i da se više trudi oko mene. A kada odem sa njom na kavu, poslije te svađe, zadovoljavam svoju potrebu za zabavom i ljubavi. Znači, odabirem svoje ponašanje da bi zadovoljila neku svoju potrebu, tj. da bi se osjećala dobro.
Tako i kada sam depresivna i jako tužna – želim ljubav i pažnju, bez da izričito to tražim od drugih. I najčešće to dobivam, te zato i dalje izabirem tu tugu i depresiju kada mi treba pažnje (posebna kategorija su depresije uzrokovane nekim fiziološkim poremećajem, kod njih nije sve tako «jednostavno»).
Dakle, mi odabiremo svoje ponašanje zato da bi zadovoljili svoje potrebe. Odabiremo i svoje misli i svoje osjećaje, pa i svoje aktivnosti u skladu sa svojim potrebama. Za zadovoljavanje pojedine potrebe možemo izabrati bezbroj obrazaca ponašanja koje smo naučili u životu – ako nam treba zabave, možemo otići na kavu sa prijateljem, možemo pogledati dobar film, otići trčati, slušati muziku…svatko izabire ono što mu najbolje odgovara i ono što sada može ostvariti – ako ja želim na kavu sa prijateljicom, a ona je otputovala iz grada, logično je da ću izabrati nešto drugo da zadovoljim svoju potrebu za ljubavi.
Tako kada smo ljuti ili depresivni ili jadni – imajmo na umu da nisu za to krivi drugi, krivi smo mi, jer na neki neodgovarajući način zadovoljiti neku svoju potrebu (ili više njih). Pokušajmo prepoznati o kojoj se potrebi radi, i zatim vidjeti što još možemo učiniti (ili koje ponašanje možemo odabrati) kako bi zadovoljili tu nezadovoljenu potrebu.
Potrebe su stalno u sukobu – ponekad zadovoljimo jednu potrebu, a zanemarimo drugu, te zatim idemo zadovoljavati tu drugu, pa zanemarimo treću…No proces zadovoljavanja potreba je svakodnevni posao – uvijek se trudimo osjećati dobro (tj. zadovoljiti sve svoje potrebe) i uvijek nešto radimo u životu tj. odabiremo neko ponašajne. Ponekad ti izbori i nisu najsretniji, ali o tome kako možemo izabirati svoje ponašanje (sada sam objasnila zašto izabiremo svoja ponašanja) pročitajte u sljedećoj kolumni.
Sandra Matošina Borbaš, prof.
S.O.S. telefon – poziv u pomoć |
|
|
|
|
|
| » Vijesti iz zemlje |
|
|
|
| » Vezane vijesti |
|
|
|
|
