| TEORIJA IZBORA (2) |
 |
Prošli sam puta objasnila zašto mi, prema objašnjenju teorije izbora Williama Glassera, biramo neka svoja ponašanja, a kako ih odabiremo i kontroliramo, objasniti ću sada.
Od kada smo rođeni, cilj nam je na neke načine zadovoljiti svoje potrebe (radi se o njih pet: fiziološke potrebe, ljubav, zabava, moć i sloboda), te od kada smo male bebe učimo na koji ih način zadovoljiti. Ubrzo otkrijemo da kada plačemo i ljutimo se dobijemo i pažnju i hranu i nježnost… I shvaćamo da ljutnjom možemo dobiti mnogo toga. No nakon nekog vremena, kako odrastamo, u svoj «album sličica» stavljamo i druga ponašanja – učimo da i putem osmjeha dobivamo pažnju i zadovoljavamo svoju potrebu za ljubavi, a učimo i kojim ponašanjima ne dobivamo željenu pažnju ili ne uspijevamo zadovoljiti neku svoju potrebu (tako djeca od 5 – 6 godina vrište i plaču u trgovinama kada žele da im se nešto kupi – oni znaju da tim ponašanjem mogu od roditelja dobiti ono što žele. To ponašanje je u njihovom «albumu sličica» spremljeno kao ponašanje kojim oni mogu manipulirati svoju okolinu u njima željenom smjeru).
Termin «album sličica» koristi se u teoriji izbora za skup onih ponašanja koja smo usvojili kao korisna za zadovoljavanje svojih potreba. Mi u svom albumu imamo razvrstana ponašanja (sličice) zavisno od potreba koja ona zadovoljavaju. I zavisno od toga koliko dobro zadovoljavaju određenu potrebu (moju potrebu za zabavom najbolje može npr. zadovoljiti kava sa mojom najboljom prijateljicom, ali ako prijateljice nema, izabirem neku drugu «sličicu» jer mi je dostupnija). Neka ponašanja i neki ljudi su trajno u našem «albumu» - npr. roditelji ili djeca. Neka ponašanja i neke ljude ubacujemo i izbacujemo iz albuma, no problem nastaje kada neko ponašanje ili neka osoba ne zadovoljava našu potrebu onako kako mi to želimo, a ne možemo ju izbaciti iz našeg «albuma» - to je problem sa bivšim ljubavima, bivšim prijateljima ili nekim ponašanjima koja više nemaju smisla – malo dijete brzo nauči (ako mu roditelji pomognu na način da ignoriraju njegovo ponašanje) da vriskom i plačem u trgovini, ako želi da mu se nešto kupi, ne postiže ništa, i dijete ubrzo sličicu tog ponašanja izbacuje iz svog albuma. Problem nastaje i onda kada nemamo zamjensku sličicu – kada nemamo niti jedno ponašanje ili osobu u svom albumu kojom bi zamijenili ponašanje ili osobu koja više ne zadovoljava naše potrebe. Tada moramo biti kreativni i pokušavati raditi nove stvari (baviti se novim hobijima) i uspostavljati nove odnose sa nekim novim ljudima.
Još jedan dio teorije izbora koji bi željela dotaknuti u ovoj kolumni je kako teorija izbora (TI) objašnjava što je zapravo naše ponašanje i kako ga možemo kontrolirati. TI govori da se svako naše ponašanje u svakoj sekundi sastoji od 4 dijela:
- ponašanje kao aktivna komponenta (hodam, sjedim, gledam TV)
- misli (ono o čemu razmišljam)
- osjećaji (moje emocije – što osjećam)
- fiziološka komponenta (procesi u organizmu – kucanje srca, disanje…)
Mi zapravo možemo utjecati samo na dvije od ove 4 komponente – napravite sami na sebi mali pokus: prvo se ponašajte kao da ste ljuti, zatim mislite ljute misli, pa osjećajte ljutnju, te na kraju podignite razinu adrenalina u sebi u ubrzajte si rad srca (što su fiziološki procesi koji prate ljutnju). Vjerojatno ste zaključili da vrlo lako možete misliti ljute misli ili se ponašati ljutito, ali promijeniti fiziološke procese vjerojatno niste uspjeli. A osjećaje? Na koji ste se način osjećali ljutitima? Većina ljudi kaže da su pomislili na nešto što ih je naljutilo. Upravo u tome je «trik» - mislima i ponašanjem možemo upravljati našim osjećajima i fiziološkim procesima, jer osjećaje zapravo ne možemo kontrolirati. Kada smo tužni i depresivni, uglavnom razmišljamo tužne misli i neaktivno sjedimo ili ležimo. No one sekunde kada se odemo prošetati po gradu ili počnemo razmišljati o nečemu drugom, osjećamo se bolje. Ista stvar je i sa ljutnjom, srećom ili bilo kojom drugom emocijom.
Teorija izbora kontrolu cjelokupnog ponašanja opisuje i kroz vožnju automobila: volan predstavljaju naše potrebe (one odlučuju kuda skrenuti), prednji kotači su naše ponašanje i misli – mi zavisno od potreba odabiremo određene misli i određena ponašanja; a osjećaji i fiziološki procesi su stražnji kotači, koji slijede prednje kotače.
Znam da sve ovo djeluje dosta jednostavno, ali proces promjene i osvještavanja svog ponašanja može biti dugotrajan, ponekad i težak, ali kada osjetite da je kontrola vašeg ponašanja i vaših osjećaja u vašim rukama, shvatit ćete da je to osjećaj za koji se vrijedi potruditi
Sandra Matošina Borbaš, prof.
S.O.S. telefon – poziv u pomoć
| 07.06.2004 |