| ŽALOVANJE |
 |
Tuga je emocija koja se javlja kada izgubimo neku stvar ili neku osobu. Što nam je draža ta stvar ili osoba, to je naša tuga veća. No nakon gubitka neke osobe (što predstavlja definitivno najveći od svih gubitaka), započinje proces koji se naziva žalovanje, koji je savršeno normalan, i koji traje neko vrijeme. Kod gubitka neke osobe, dužina i intenzitet našeg žalovanja traje onoliko dugo koliko smo jako bili vezani za osobu koju smo izgubili. U početku smo, naravno, šokirani, čak i kada je smrt bila očekivana (kao od dugih bolesti koje nemaju nadu izlječenja). Smrt je u našem društvu uvijek tabu tema, o kojoj se ne priča jer nas je sve strah da ju time ne prizovemo. Pa čak i kada smo relativno sigurni da nema nade za neku, nama dragu, osobu, uvijek se tu potkrade neka mala količina nade zbog koje smo vrlo šokirani u trenutku saznanja da smo izgubili nekog dragog.
Dakle, prvo se javlja šok, nevjerica, negiranje situacije u kojoj smo se našli, a nakon toga se javlja ogromna količina tuge. Emocije koje se još pojavljuju u ovoj fazi su i usamljenost, osjećaj gubitka, anksioznost… i one su vrlo intenzivne. Ponekad nas preplavi i osjećaj da su sve emocije koje nas preplavljuju tog trenutka preintenzivne da bi ih naš mozak i naše srce moglo savladati, pa te emocije dolaze «na valove». U ovoj fazi se često dešava da ne možemo jesti, jer nam je organizam orijentiran da druge misli i druge stvari (nije potrebno napominjati da se moramo prisiliti čak i u tako velikim trenutcima tuge nešto pojesti, da se na naš organizam ne bi «zalijepila» neka bolest), ne možemo spavati, imamo želučanih problema, glavobolja, alergičarima se pojačaju alergijske reakcije… Tijekom ovog perioda osobe se na svoje individualne načine nose sa svojim bolom – dok je jedna krajnost izbjegavati sve objekte, mjesta i stvari koje nas povezuju sa osobom koju smo izgubili, druga je krajnost izuzetno se jako vezati za takve objekte ili mjesta. Često se uhvatimo da razgovaramo sa osobom koju smo izgubili, najčešće na mjestima na kojima smo boravili zajedno. Često nam se čini da nas netko drugi podsjeti na osobu koju smo izgubili (ponekad čak i kada nema nikakve sličnosti sa tom osobom), različita mjesta i stvari stalno povezujemo sa tom osobom. Vrlo je važno u ovoj fazi pustiti tugu da izađe iz nas – kroz plač, razgovor (beskonačno puno razgovora) ili neke druge reakcije ili aktivnosti. Važno je napomenuti (posebno za obitelji koje su izgubile nekog svog člana), da si nikako ne smiju dozvoliti da se oni kao obitelj u ovim situacijama zatvore u svoju bol, posebno svaki član obitelji ponaosob. Tuga kad se podjeli je pola tuge, te je puno lakše žalovati sa nekim tko vas može razumjeti kada mu pričate o bolu koji osjećate.
Nakon ovog perioda, vrlo je česta faza ljutnje ili bijega. Ili smo ljuti na osobu koju smo izgubili – zašto nije pažljivije vozila, zašto nije živjela zdravijim životom, zašto nije… nalazimo u sebi bezbroj pitanja koja postavljamo i sasvim opravdano se ljutimo. Tako nam je malo lakše nositi se sa ovim bolom koji je još uvijek vrlo svjež – tugu maskiramo ljutnjom, a to je emocija (bar u trenutcima žalovanja, kada nam je dosta tuge) sa kojom se lakše nosimo. U ovoj trećoj fazi vrlo su česta neka neprihvatljiva ponašanja – okretanje piću, agresiji (prema sebi ili prema drugima), ovisnostima… Ljudi koji žaluju tada pokušavaju pobjeći od tuge, kojom su okruženi već dugo, i više nemaju snage nositi se njom. A taj bijeg se dešava na različite načine i kroz različita ponašanja.
Vrlo je važno proći ovu fazu, kako bi se osoba mogla okrenuti sljedećoj – privikavanje na gubitak. U ovoj fazi osoba mora prihvatiti gubitak i donijeti odluku da se okreće budućnosti. Ponekad je to izuzetno teško, jer imamo dojam da ćemo iznevjeriti osobu koju smo izgubili na taj način, ali vrlo je važno, kada prođemo sve faze žalovanja, preurediti svoju okolinu i svoj životni prostor na način da smo se pomirili sa gubitkom i da idemo dalje. Nije dobro stalno čuvati sve predmete i sve stvari osobe koje smo izgubili, stalno se vrtjeti u svojoj tuzi, i stalno ju iznova poticati. Žalovanje je proces koji traje, ali koji i završava.
Svoju bol treba proživjeti, podijeliti ju sa nekim (ili prijateljem ili nekom stručnom osobom), proraditi ju i izbaciti iz organizma, a kada se to desi, treba se okrenuti prema budućnosti i nastaviti dalje – ako ne u svoje ime, onda u ime osobe koju smo izgubili i koja ne može više nastaviti dalje.
Nikada nećemo moći prežaliti neku osobu koju smo izgubili i koja nam je bila jako draga, uvijek, tijekom cijelog našeg života, će nam ona nedostajati, nećemo zaboraviti neke situacije koje smo proživjeli zajedno, i to je dobro. Uspomene su ono što nam je i ostalo od osobe koju smo izgubili, i njih se nikada ne treba odreći.
Normalno žalovanje, najčešće kroz faze koje sam nabrojala, traje duže vrijeme – no ako se osoba zaustavi u jednoj fazi (ili u fazi bijega, kada, npr. pobjegne u neku ovisnost, ili u fazi negacije), potrebno je potražiti stručnu pomoć, jer nekada nemamo snage sami se izvući iz ove ogromne količine emocija koje su nas preplavile.
Neki filozofi kažu da neka osoba nikada ne umire – fizički aspekt osobe ostaje u genima njegovih potomaka i rodbine, a njegova djela i njegova duša ostaju sa njegovim najbližima zauvijek.
Sandra Matošina Borbaš, prof.
S.O.S. telefon – poziv u pomoć
| 18.06.2004 |