Nekoliko je vrsta komunikacije: 1. INTERPERSONALANA – između dvoje i više ljudi 2. INTRAPERSONALNA – unutrašnja, razgovor sa samim sobom 3. JAVNA – jedna osoba prema njih više – govorništvo 4. MASOVNA – putem medija, radija ili televizije… Mi najčešće pod pojmom komunikacije podrazumijevamo razgovor između dvije osobe. I s tom vrstom komunikacije se najčešće susrećemo, i najviše nam problema stvara takva, interpersonalna komunikacija. Važno je napomenuti da kada se dvije osobe nađu zajedno nemoguće je ne komunicirati – verbalno ili neverbalno. Sama tišina i nedostatak razgovora između dvije osobe šalje određenu poruku – činjenica da netko ne želi pričati sa vama i okreće vam leđa dovoljno vam govori o vašem odnosu. Ili činjenica da je netko presramežljiv da bi započeo komunikaciju također govori nešto o vašem odnosu. Naravno interpersonalna komunikacija podrazumijeva određenu povratnu vezu - nekakvu povratnu informaciju one osobe koja je primila poruku izvora informacije. Kada nešto nekome kažemo očekujemo da će ona nešto reći ili napraviti kao reakciju na naš govor. Ako ta reakcija izostane, i to je opet neka povratna informacija koja nam nešto govori – da je osoba nezainteresirana. Zato se kaže da dvije osobe ne mogu a da ne komuniciraju – na verbalnoj ili na neverbalnoj razini. Među sugovornicima tijekom komunikacije vlada odnos međuzavisnosti – ta međuzavisnost može bi simetrična (dvije osobe razgovaraju na istoj razini, npr. prijatelji), te komplementarna (jedna osoba se postavlja «iznad» druge osobe, npr. majka i dijete, učitelj i učenik). Simetrična vrsta komunikacije je najpoželjnija – kada sa nekime razgovarate na istoj razini, tada se osjećate najbolje i možete razgovarati iskreno i otvoreno. Kada se netko postavi «iznad» vas, dolazi vrlo često do opravdavanja ili okrivljavanja – pretpostavlja se da je jedna strana superiornija tj. bolja od druge, te da njezina «treba biti zadnja». A to najčešće vodi u svađu. U komunikaciji, kao i inače u životu treba njegovati simetričan tj. ravnopravan odnos među ljudima. Netko, bez obzira kakve predrasude imali prema toj osobi, gleda na svijet potpuno drugačije od nas, te nam samim tim može pokazati i objasniti mnogo novih i lijepih stvari kojih nismo bili svjesni. To je prvi stav koji moramo zauzeti pri komunikaciji. Drugi stav je – ne optuživati. Već je bilo rečeno da ono što je rečeno i ono što se čuje nisu dvije iste stvari (bez obzira što mi svi mislimo da jesu). Možda onaj ružni ton koji mi mislimo da smo čuli kod našeg sugovornika, zapravo nije postojao, nego se radi o nekom drugom osjećaju. Pri komunikaciji ne treba podrazumijevati, nego samo SLUŠATI. Već sam rekla da 50 % komunikacije čini govor, ali drugih 50 % čini slušanje. A evo i kako možemo prepoznati da ne slušamo: kada uspoređujemo druge sa sobom, kada imamo negativan stav prema ljudima (npr. da je sugovornik glup ili dosadan...), kada dajemo savjete, kada umirujemo, kada se uvijek slažemo, kada mislimo o tome što ćemo odgovoriti, kada tražimo prikriveno značenje. Nekoliko je vrsta neslušanja: pseudoslusanje – pokazujemo reakcije kao da slušamo (klimanje glavom, povemeni «aha»), ali ipak ne slušamo (mislimo neke svoje misli) jednoslojno slušanje – primanje jednog dijela poruke (npr. verbalni dio). dok se drugi dio poruke zanemari (npr. neverbalni dio) – obraćamo pažnju na ono što je osoba rekla, a ne i na ono kako je to rekla. otimanje riječi – slušatelj sluša sve dok ne ugrabi priliku za vlastiti «nastup» koji obično počinje rečenicom koja zvuči otprilike ovako: «Da, da, to se i meni dogodilo kada sam…». slušanje u zasjedi – slušanje radi napada na sugovornika, traženje u sugovornikom govoru stvari na koje ćemo se «zakvačiti» i oko kojih ćemo početi prepirku . Obratimo pažnju na to kako slušamo, jer je komunikacija nepovratna i neponovljiva. Ono što se kaže se ne može povući. Možemo reći: «Oprosti, nisam tako mislila/mislio», ali gorak okus ostaje. Razmislimo zato prije nego što bilo što kažemo kako bi to moglo zvučati, i da li je u redu da to kažemo sada i toj osobi. A da bi znali odgovore na ova pitanja, trebamo sugovornika prvo – slušati. Sandra Matošina Borbaš, prof. S.O.S. telefon – poziv u pomoć
|