| OBITELJ |
 |
Majka i otac imaju najdirektniji utjecaj na dijete – samim tim što zigota (oplođena jajna stanica iz koje će se razviti novi čovjek) sadrži 50 % gena majke i 50 % gena oca. No ništa manji utjecaj majka i dijete nemaju u odgoju. Oni su glavni odgajatelji, za njih je dijete najviše vezano i oni služe kao glavni modeli pri učenju novih oblika ponašanja. Privrženost djeteta majci je određena time što dijete nakon rođenja najviše ovisi o majci zbog prehrane. Još jedan razlog djetetove privrženosti leži u mirisu i glasu majke, a to su jedini podražaji koji su djetetu poznati još iz razdoblja prije rođenja.
No, kasnije i otac i majka jednako utječu na razvoj djeteta. Majke su te koje se više brinu za fizičke potrebe djeteta. dok se očevi češće igraju sa djecom «fizičkih» igara, majke češće razgovaraju sa djecom te se na taj način češće igraju «verbalnih» igara. majke ne prave tolik u razliku između sinova i kćeri kao što to čine očevi. Oni su zapravo ti koji utječu na spolno tipizirano ponašanje, teko što više vremena provode sa sinovima i tako da u djece oba spola potiču ponašanje koje se smatra spolno tipiziranim (npr. «Ti si dečko, nećeš valda plakati». i sl.)
Odgovornost roditelja za dječje ponašanje je ogromno, jer malo dijete još ne zna koje je ponašanje pravilno, a koje nepravilno. To se učenje najčešće odvija tako da roditelji pravilno ponašanje nagrađuju, a nepravilno kažnjavaju. No, u određivanju koje je ponašanje pravilno, a koje nije, ne slažu se svi roditelji. Ne kaže se uzalud da odgoj djeteta počinje odgojem njegovih roditelja, jer roditelji uče dijete ono što su sami naučili, odnosno nagrađuju ponašanje koje je što sličnije njihovom – jer ga smatraju ispravnim. Roditeljski odgojni stil razlikuje se od obitelji do obitelji – po emocionalnom tonu roditelja, po osjetljivosti za djetetove potrebe, po očekivanjima od svoje djece, po kontroli nad djetetom… Na osnovi tih karakteristika razlikuju se četiri osnovna odgojna stila:
AUTOKRATSKI – odnos spram djeteta je zahtjevan i roditelj nije orijentiran na dijete. Dijete je izloženo hrpi pravila, a kazne su fizičke. Djeca odgojena ovim stilom su povučena, nepovjerljiva, razdražljiva, sklonija depresiji i suicidu.
NEZAINTERESIRAN – ovaj stil je orijentiran na roditelja, no on nema nikakvih zahtjeva spram djeteta. poruka koju roditelj šalje djetetu je «Ne smetaj!» Djeca odgojena na ovaj način su nekomunikativna i imaju nisko samopouzdanje.
POPUSTLJIV – roditelji su orjenttirani na dijete prema kojem nemaju nikakvih zahtjeva. Djeca odgojena ovako su impulzivna, neodgovorna, nedisciplinirana, sebična i vrlo često neosjetljiva na potrebe drugih ljudi.
AUTORITATIVAN – roditelji su isto orijentirani na dijete, ali postoje zahtjevi koje dijete treba ispuniti. djeca odgojena ovim stilom su energična, prijateljska, komunikativna, imaju razvijeno samopouzdanje i orijentirana su prema postignuću – žele više i znaju da to mogu postići.
Odabir odgojnog stila ne ovisi samo o osobinama roditelja, već i o osobinama djeteta, a najviše o njegovom temperamentu. jednako tako, bitna je i kultura u kojoj živi određena obitelj. Dok se kod bijelaca preferira autoritativan stil, Azijati svoju djecu najviše odgajaju autokratskim stilom.
Vrlo važan dio djetetovog života čine njegova braća i sestre. Oni također imaju veliku ulogu pri odgoju, naročito ako je dijete starije od godine dana. Oni služe djetetu kao podrška, jer dijete uz njih veže naročiti osjećaj privrženosti. Služe i kao modeli pri učenju novih oblika ponašanja, a u brojnijim obiteljima služe kao i odgajatelji. Djeca koja imaju braću i sestre su komunikativnija, samopouzdanija i discipliniranija, naročito ako nisu prvorođenci. Jedinci, kao i prvorođena djeca, iako u većem broju slučajeva imaju bolji školski uspjeh i višu inteligenciju, ipak su manje popularni od svoje mlađe braće ili sestara jer nemaju u tolikoj mjeri razvijene socijalne vještine (naučili su biti «glavni» u obitelji, pa to «šefovstvo» prenose i u društvo).
Postoji još bezbroj činitelja koji utječu na klimu u tako kompleksnoj zajednici kao što je obitelj. no jedan se čimbenik može sa sigurnošću izdvojiti kao glavni i kao onaj koji će sigurno pomoći da dijete izraste u zdravu i normalnu ličnost, a to je ljubav.
Sandra Matošina Borbaš, prof.
| 01.09.2004 |