| SUKOB |
 |
Sukobi su jednim dijelom vrlo potrebni – na taj način utvrđujemo svoje stavove, vježbamo upornost u mišljenju i ponašanju, konačno, kako bi ovaj svijet bio dosadan da svi mislimo i ponašamo se na identičan način!
Sukobi se ponekad mogu rasplamsati zbog muzike koju netko sluša, zbog TV programa, zbog politike (u zadnje vrijeme su vrlo česti…), a osim u stavovima zbog kojih dolazi do sukoba, ljudi se razlikuju i po tome na koji način sukobe rješavaju.
Vrlo je važno napomenuti da su sukobi korisni – kako za pojedinca, tako i za društvo. Kroz sukobe možemo nešto naučiti o sebi samima, ili o društvu u kojem funkcioniramo, možemo naučiti kako funkcioniramo pod stresom ili u svađi sa drugima. Sukobe moramo gledati ne kao nešto loše, nego kao situaciju u kojoj rastemo i razvijamo se kao ljudi. Ako sukobu pristupimo na taj način, puno ćemo ga lakše i razriješiti…
Do sukoba dolazi zato što dvoje ili više ljudi ima različito mišljenje oko neke stvari. Kada do sukoba dođe moramo se pitati tri stvari:
1. Što se zapravo dogodilo? Tko je kome što rekao ili napravio?
2. Kako smo se osjećali tijekom sukoba/svađe?; i konačno
3. Što trebam napraviti da nastavimo normalnu komunikaciju?
Kroz ta tri pitanja obrađujemo sukob na tri razine: razini činjenica, osjećaja i potreba. Tek kada sve tri razine dobro proanaliziramo, možemo naći neko dobro rješenje sukoba, jer ćemo sam proces sukoba razumjeti puno bolje, bit će nam jasnije i vlastite i tuđe reakcije (koje su vrlo često nagle i nepromišljene), znat ćemo prepoznati kada smo pretjerali (ili kada je onaj drugi pretjerao) i znat ćemo prepoznati kada se i kako iz sukoba možemo povući.
U sukobu se najčešće osjećamo ljuto – to ponekad može ići i do vrlo duboke razine kada se pitamo da li nas osoba s kojom smo u sukobu uopće voli ili poštuje. Sukob može izazvati neka usputna gesta ili komentar, ili strogo ciljana rečenica da se nekoga povrijedi. U svakom slučaju vrlo je važno poznavati sebe toliko da znamo kada dolazimo do svoje granice tolerancije, te tada reagirati.
Ako uvidimo i prepoznamo da nas je nešto povrijedilo (npr. neki usputni komentar prijatelja), možemo to riješiti puno brže, efikasnije i sa puno manje emocija nego ako dopustimo da taj komentar eskalira u nešto veće (da dođemo do situacije da nam je jedna kap prelila čašu). Tada možemo reći da nas je taj i taj komentar povrijedio i zašto, te vidjeti kako će prijatelj/ica reagirati. Ukoliko se radi o pravom prijatelju vjerojatno će se on ili ona ispričati, i mi ćemo nastaviti dalje funkcionirati. No ukoliko problem ne riješimo na samom početku, skoro sigurno će se desiti sljedeći scenarij: razmišljati ćemo o tom komentaru taj cijeli dan i vjerojatno noć, sutradan kada se vidimo sa prijateljem/prijateljicom bit ćemo malko «zločesti» i tražiti ćemo samo loše stvari u prijateljevom ponašanju i govoru (a kaže stara poslovica da tko traži taj i nađe…), dok se na kraju nećemo posvađati oko neke skroz desete stvari i poremetiti naš odnos. S tim da, naravno, onaj početni problem (usput izrečeni komentar) nećemo ni spomenuti, ali ćemo na osnovu toga zaključiti da je naš prijatelj/prijateljica vrlo sebična i bezosjećajna osoba.
A da smo odmah reagirali, do svega toga ne bi došlo…
Važno je poznavati sebe i svoje postupke kako bi znali što nas je i zašto povrijedilo (razina činjenica, osjećaja i potreba) te da bi mogli reagirati na vrijeme, prije nego sukob eskalira u veliku svađu. Na taj način će biti puno lakše i nama, ali i drugima oko nas.
Sandra Matošina Borbaš, prof. psihologije
| 15.06.2005 |