Eto, stigla je sezona godišnjih odmora i školskih praznika! Neki su iz već iskoristili, nekima tek predstoje, ali svima nam je zajednička jedna stvar – jedva ih čekamo... A kad dođu konačno ti slobodni dani, najčešće zapravo ne znamo što bi s njima. Naravno, većina odlazi na more, ali i taj odlazak na more ispunjenen je tenzijama koje najčešće prate te naše slobodne dane. Prvi problem, posebno osoba koje su vezane za svoj posao, je kako ostaviti radno mjesto. Jer tko zna što će se sve dogoditi dok nas nema... u najmanju ruku će se firma raspasti. Tako odlazak na more ne predstavlja odmor nego umor. Jer dani se provode na mobitelu, internetu, u pričanju o poslu, razmišljanju o poslu... To zapravo ni nije neobično – kada o jednoj stavari razmišljamo po cijele dane (i noći), teško se samo u jedan dan prebaciti na nov način razmišljanja - ili nerazmišljanja. I tako nam odmor prolazi u bjesomučnom razmišljanju o poslu, jer zapravo se i ne znamo odmarati. Ne znamo uživati u zvuku mora, jer tko zna kako je prošla ona tamo narudžba. Ne znamo gledati ljepotu šuma, jer tko zna da li je osoba koja vas mijenja dobro dovršila onaj projekt... Time zapravo uništavamo i godišnji odmor i sebi i onima oko nas. Drugi veliki problem godišnjih odmora je preveliko očekivanje spram njih. Planovi o godišnjem odmoru se rade već negdje od petog mjeseca. Već tada padaju dogovori oko toga kud idemo, s kime, što ćemo raditi... i kako će nam biti dobro! Ta očekivanja nas obuzimaju i sav svoj život pretvaramo u ta dva-tri tjedna koja provodimo na odmoru. Najčešće su nam očekivanja takva da ih ne možemo ostvariti. Dođemo na more, te očekujemo u najmanju ruku čudo – da su svi oko nas dobro raspoloženi, da se smijemo po cijele dane i uživamo, da bude lijepo vrijeme, da se sa nikime ne posvađamo... No naravno to se vrlo rijetko dešava. Vrijeme baš nije svaki dan lijepo, nismo baš uvijek dobro raspoloženi, a nisu ni ljudi oko nas te se najčešće svi skupa barem jednom posvađamo jer od očekivanog provoda ne dočekamo ni P. Prevelika očekivanja su loša, isto kao i preniska. Očekivati da će vam se sve lijepo desiti u ta dva-tri tjedna nije baš realno. Ljudi su ljudi – i na moru i u gradu, i tijekom godišnjeg odmora i tijekom radnih dana. Važno je znati da ovaj svijet nije drugačiji samo ako promjenimo mjesto boravka, isto tako da mi nismo drugačiji i bolji i raspoloženiji samo ako odemo na godišnji. Dobro raspoloženje i dobar provod možemo imati svugdje, a dan odmora možemo si priuštiti i u svom gradu. Prevelike tenzije koje najčešće prate godišnje odmore nisu dobre jer nas najčešće koče upravo u – odmaranju. Sami sebi zadajemo prevelike ciljeve, pa i u tome kako ćemo se odmarati. Visoki ciljevi su dobri u poslovnom području – u redu je željeti više i bolje, ali zar je stvarno bitno da se najbolje od svih baš mi provedemo na odmoru? Da se mi najbolje odmorimo i najviše uživamo... Sa takvim ciljevima i tenzijama teško se uopće odmarati, a kamoli najbolje odmoriti. I provesti. Iovako ionako provodimo dane u brzini, pritisku, nedostatku vremena za neke stvari, neka nam godišnji odmor ne postane isto tako pun brzine, pritiska i nedostatka vremena da sve obiđemo što smo željeli, da uživamo koliko smo željeli. Neka nam jedini cilj godišnjeg odmora bude odmor. Jedino tako ćemo moći obnoviti baterije za nove „radne pobjede“ koje nas čekaju kada se vratimo na naše radno mjesto, među ljude sa kojima boravimo svaki dan ostalih 50 tjedana u godini. I nije bitno objašnjavati im kako smo se mi najbolje odmorili i proveli, jer je zapravo jedino bitno da smo se – odmorili. A kriterije po kojima netko mjeri što je super odmor zaboravimo, jer se oni razlikuju od čovjeka do čovjeka. Sandra Matošina Borbaš, prof. psihologije
|