| TKO SU BILI MALI ALBERT I MALI PETER? |
 |
Zato psiholozi moraju biti vrlo domišljati da bi dobili neke odgovore o emocijama, posebice onim ružnim.
Tu se opet upliće i etičko pitanje – kako možemo u nekome namjerno izazivati strah ili paniku, zato da bi samo opažali kako će reagirati? U današnje vrijeme etički kodeks ne dozvoljava takovo manipuliranje ljudskim osijećajima samo u svrhu istraživanja – morate i sami priznati da je to okrutno. No prije nešto manje od stotinjak godina (točnije 1920.g.), istraživač Watson učinio je upravo to, te dao odgovore na neka pitanja vezana uz strah, kako on nastaje, da li ga učimo ili ne...
Naime, djeca se rađaju sa urođenim strahom od jakih zvukova. Watson je vjerovao da je većina drugih strahova naučena na osnovi ovog, urođenog, straha. I da, kao što je neki strah naučen, može ga se i – odučiti.
Watson je izazvao strah kod 11-mjesečne bebe Alberta, i to strah od pitomog laboratorijskog štakora. U početku mali Albert nije pokazivao nikakvu pretjeranu reakciju (osim blagog zanimanja) na štakora koji je boravio u istom prostoru gdje i Albert tijekom istraživanja. No, nakon toga, svaki put kada bi štakorčić bio unešen u sobu gdje je bio Albert, istraživači su izazvali vrlo glasan zvuk, kojeg se Albert, naravno, uplašio.
Plakao je i drhtao kao reakcija na glasan zvuk, no vrlo brzo, pošto se štakorčić uvijek pojavljivao sa glasnim zvukom, Albert je počeo plakati i drhtati na pojavu samog štakorčića – čak i kada njegovo pojavljivanje nije pratio nikakav zvuk. Dakle, istraživači su uspijeli, spajanjem ili uparivanjem, zvuka i štakorčića „prenijeti“ reakciju straha na zvuk na štakorčića. Tada su istraživači primijetili i još jednu važnu pojavu kod straha – da dolazi do generalizacije. Naime, Albert se nije plašio samo štakorčića, nego i drugih objekata koji su sličili na štakorčića – plišane bijele igračke, vata, bijeli krzneni ogrtač...
Watson je tako dokazao svoju teoriju, da su strah od npr. pasa, zubara... u nekom trenutku bili povezani sa nekim podražajem koji je izazvao reakciju straha (npr. bol od popravljanja zuba, glasan zvuk npr. lavež psa...), te je došlo je prenosa reakcije straha na bol ili glasan zvuk na psa ili zubara.
Par godina kasnije (točnije 1924.g.), Watson je dobio priliku da još jednom dokaže svoju teoriju, ali ovaj put malo humanije, tj. u obratnom smjeru. Doveli su mu trogodišnjeg dječaka Petera, koji se bojao zečeva i sličnih krznenih stvorenja. Watson je na njemu proveo proces „protuuvjetovanja“ – pod uvijetom da je strah od zečeva naučen, on se može i odučiti ukoliko se zec poveže sa nekim ugodnim podražajem.
Tako su zeca stavili u sobu u kojoj je bio Peter (dovoljno daleko da ga se Peter ne uplaši) i trenutku kada je on ručao (Peter, ne zec). Na taj način su željeli da Peter poveže zeca sa ugodnim podražajem hranjenja, a ne sa strahom. Svakim danom su zeca približavali Peteru sve bliže i bliže tijekom hranjenja, te nakon nekoliko tjedana, Peter više nije pokazivao reakciju straha na zeca, jer ga naučio povezivati sa ugodnim osijećajem sitosti i hranjenja.
Iako je prvo ostraživanje etički upitno (danas se eksperiment sa Albertom nikako ne bio smio ponoviti), ono je dalo mnogo odgovora na pitanja vezana uz učenje straha. A konačno, dalo je i nadu (koju je potvrdio mali Peter) da se nekih strahova možemo i odučiti.
Konačno, postupak koji je korišten kod Petera, se danas i primijenjuje u modifikaciji ponašanja i odučavanju od strahova ili nekih drugih oblika ponašanja kojih se želimo riješiti. A ova istraživanja daju nadu i nekima od nas koji se očajnički boje pasa, mačaka, zubara, liječnika... Pošto smo taj strah vjerojatno naučili, možemo ga se i odučiti.
Želim Vam novu godinu punu lijepih emocija, i što manje strahova – bilo koje vrste.
Sandra Matošina-Borbaš, prof. psihologije
| 01.01.2006 |