Kao nastavak horora? Ne znam da li ste se uplašili sami sebe i ljudi oko nas kada ste pročitali koliko zapravo možemo biti besčutni u prošloj kolumni? Znam da sam ja ostala bez teksta. Kao što ostanem bez teksta pred ljudskom zloćem svaki puta kada ju susretnem. Konkretno, kada se spomenu zatvori, sigurno vam na pamet padaju grozne scene iz američkih filmova u kojima čuvari zlostavljaju zatvorenike (ni krive ni dužne??), i sigurno se pitate kakve su to grozne, grozne osobe (tko zna kakve su probleme imali u djetinjstvu…) kada su u stanju tako se ponašati prema drugim ljudima. Naravno, pretpostavljate, i psiholozi su se pitali takvu sličnu stvar. Ali je jedan od njih bio dovoljno mudar da osmisli eksperiment kako bi se malko približio objašnjenju takve neljudskosti od strane zatvorskih čuvara. Zvao se Philip Zimbardo, te je 1971.g. napravo jedan eksperiment koji je zgrozio američku , ali i svjetsku javnost. Dakle, da krenemo od početka – objavljen je jednog dana u novinama oglas (dakako, objavio ga je Zimbardo) da se traže studenti koji bi za plaću i hranu sudjelovali u eksperimentu (15$ po danu) u trajanu od 2 tjedna. Ukoliko odustanu od eksperimenta – ništa od novaca. Od 75 prijavljenih kandidata odabrano je, nakon testiranja da se utvrdi njihovo psihičko i tjelesno zdravlje, njih 24. I tako je njih 24 smješteno u zatvor – improviziran i napravljen u podrumu fakulteta. Bacanjem novčića je odlučeno tko će biti čuvar, a tko zatvorenik. Svi su upoznati sa situacijom koja ih očekuje, te je pokus mogao početi. „Zatvorenici“ su pohapšeni u svojim kućama (naočigled radoznalih susjeda), te smješteni u ćelije koje su bile prave filmske – sa jednim ležajem, madracom i jastukom, te u crno obojenim vratima sa malim prozorčićem. „Zatvorenike“ su obrijali, oprali, oprašili, dali im zatvorsku odjeću sa brojevima (taj broj im je ujedno bio i ime), a čuvarima su dali njihove uniforme, zviždaljke, palice, te sunčane naočale. Jedinu uputu koju su dobili je – da ne smije biti fizičkog maltretiranja. No, nakon samo 6 dana zavor se morao zatvoriti. Dogodile su se dramatične promjene u samo nekoliko dana u osobnostima – bilo zatvorenika bilo čuvara. Čuvari su postali bezdušni – svi su, do jednoga, pokazali neko nasilničko ponašanje (uvrede, ponižavanje, prijetnje), te su mnogi, čini se, uživali u statusu što ju nosi uniforma – uživali su u moći. Osnovne potrebe (vrijeme spavanja, odlazak u toalet) su pretvorene u povlastice koje zatvorenici moraju zaslužiti, a rekreacijske aktivnosti kao gledanje TV-a ili čitanje – potpuno su ukinute. Iako su čuvari, za razliku od zatvorenika, bili 16 sati u danu izvan zatvora, tj. imali su mogučnost da se prisjete da je sve ovo samo igra, to nije imalo nikakav utjecaj na njihovo ponašanje – svakim su danom postajali sve agresivniji i profinjeniji u metodama mučenja zatvorenika. Zatvorenici su prolazili drugu priču – jednog su morali hospitalizirati već sljedećeg dana zbog napada depresije i dezorganiziranog ponašanja, a nakon nekoliko dana i trojicu drugih. Zatvorenici su postali bezdušni, nisu uopće, ili su vrlo malo vremena provodili u pričama o životu izvan zatvora, kada bi ih netko upitao za ime odgovarali su brojem… uglavnom, postali su potpuno depersonalizirani. Kada je, zbog okrutnosti koja je počela prelaziti granice, eksperiment obustavljen nakon 6 dana, umjesto nakon 14 dana, zatvorenici su bili presretni, ali čuvari ne. Taman su počeli uživati. Oni su naime dolazili ranije na posao, ostajali preko vremena – bez zahtjeva da im se to plati. Čisto su uživali u svojim ulogama… Iako je eksperiment pokazao da svi mi u sebi zapravo imamo neko malo čudovište, samo su uloge koje igramo u životu (majke, učenika, zaposlene osobe, djeteta…) te koje nas ograničavaju da pustimo to čudovište na vidjelo. Zato pažljivo sa ulogama koje odabiremo! Ukoliko odaberemo ulogu čuvara u zatvoru, tko zna što sve možemo saznati sami o sebi i o tome kakvi smo. Kako kod u blizini nas nema zatvora, možemo napraviti usporedbu sa nekim drugim zanimanjima/ulogama. Zapitajte se koje sve uloge u vas usađuju osjećaj moći i nadmoći? Možda učitelja? Šefa? Roditelja? Službenika koji izdaje potvrde? I zapitajte se kada ste u nekoj od tih uloga, kako se zapravo ponašate. Možda da se snimite kamerom, kao i sudionici eksperimenta, pa da se šokirate kada se vidite, kao i oni? No, pošto su kamere skupe i nepraktične, probajte se samo u nekoj od tih uloga snimiti na diktafon. Biti će dovoljno. I nemojte misliti da se vi u situaciji kao što je gore opisana ne bi nikada tako ponašali – kao čuvari, mislim. Jer su istu stvar izjavili i sudionici ovog eksperimenta. Sandra Matošina-Borbaš, prof. psihologije
|