| Novac kvari ljude, a tek čimpamze… |
 |
Jules Renard je rekao „Napokon znam po čemu se čovjek razlikuje od životinja! Po novčanim problemima“. Svi mi (odrasli) vječno navlačimo kraj sa krajem, zbrajamo oduzimamo, dijelimo, množimo (iako najčešće oduzimamo i dijelimo), beskrajno računamo i planiramo što ćemo i kako ćemo sa novcima. Istina je, skoro sve naše potrebe možemo rješiti pomoću novaca, i uvijek, ali baš uvijek, nam fali još koja kuna pa da onda platimo ili kupimo ovo ili ono, pa smo mirni…
Kao što sam navela na početku, neki ljudi misle da je to jedina stvar po kojoj se razlikujemo od životinja, jer one, kao, ne znaju što je to novac. No, da li je zaista tako?
Čimpanze su, po svojoj prirodi, dobre i miroljubive, njihove zajednice funkcioniraju super i ima vrlo malo sukoba i nasilja. Što će se dogoditi kada se u tu divnu zajednicu uvede novac? Hoće li ili neće čimpanze postati kao ljudi?
U Americi (a gdje drugdje) psiholog J.B.Wolf je napravio takav ekperiment – u njemu je sudjelovalo 6 čimpanzi. U prostor gdje su boravile čimpanze stavljen je poseban stroj – čimpomat. Kada bi se u njega ubacio bijeli žeton, on bi izbacio bobicu grožđa (koje čimpanze jako vole). Čimpanzama je, naravno, taj stroj bio skroz stran i nisu obraćale neku pretjeranu pažnju na njega, ali kada im je psiholog pokazao kako se uz njegovu pomoć može doći do grožđa, zanimanje je poraslo.
Čimpanze su vrlo brzo savladale sakupljanje i ubacivanje bijelih žetona, kako bi dobile svoje grožđe. A onda su im dani mjedeni žetoni. Kada su ih, neuspješno, probali zamijeniti za grožđe, bili su ljuti, ali su vrlo brzo odustali od sakupljanja mjedenih žetona, nego su samo sakupljali bijele žetone.
Dakle, uspjelo je – pretvorili su ih u ljude. Čimpanze su postale lude za bijelim žetonima, koji im inače nemaju nikakvu vrijednost, ali su shvatili da pomoću njih mogu dobiti nešto što žele i vole. Kada su čimpanze shvatile što mogu dobiti žetonima, i što im oni znače, psiholozi su krenuli u daljnju fazu eksperimenta – da li su životinje spremne raditi za žetone, kao što su ljudi spremni raditi za novac?
Konstruiran je novi aparat – imao je ručku, tešku 9 kg, te kada se ona podigla, ispao bi jedan bijeli žeton. Koji se u drugom aparatu mogao zamijeniti za bobicu grožđa.I – čimpanze, inače prilično lijene životinje, su počele raditi! i sakupljati (štediti) svoje žetone. I paziti ih i čuvati od drugih čimpanzi – žetoni su dobili novu vrijednost kada se za njih treba raditi – slično kao što novac ima drugu vrijednost kada ga se mora zaraditi, nego kada ga se dobije.
Sada su psiholozi krenuli dalje – da li čimpanze mogu razlikovati žetone različite „vrijednosti“? U igru su uvedeni i plavi žetoni (dvije umjesto jedne bobice grožđa), crveni žetoni (gutljaj vode) i žuti žeton (specijalna povlastica – psiholog bi čimpanzu odnio na svojim leđima do njezina kaveza). Čimpanze su vrlo brzo shvatile da je plavi žeton vredniji od bijelog – i počele sakupljati uglavnom njih. Kada su bile žedne, ignorirale su plave i bijele žetone i orjentirale se na crvene. A žuti žeton je poslužio za spas jedne od čimpanzi – naime, jednog je dana u prostoriju gdje su boravile čimpanze psiholog donio laboratorijskog miša, a jedna od čimpanza ga se jako uplašila. A onda se sjetila! Ubacila je žuti žeton, te ju je psiholog odnio u sigurnost njezinog kaveza gdje miš nije mogao doći.
Dakle, čimpanze su dosta jednostavno shvatile da žetoni (tj. novci) imaju vrijednost jer mogu osigurati neke druge, vrijedne stvari. Ali isto kao i kod ljudi, pojavila se pohlepa, škrtost, sukobi – i to otvoreni, fizički sukobi… Ponekad su neke, jače, čimpanze, uzimale novac od slabijih, ili im jednostavno nisu dale da svoje žetone zamjene za grožđe ili vodu. Dakle, novac definitivno kvari i životinje!
Uopće nije upitno da novac kvari ljude – zbog novca ljudi dolaze u sukob sa zakonom, ali i sa prijateljima, obitelji… Novac može pomoći, ali definitino može i uništiti neke drage i vrijedne stvari ili odnose.
Uvijek je dobro da ga imamo, naravno, ali svatko neka sam sebi odgovori na pitanje što je sve u stanju učiniti da ga ima onoliko koliko misli da mu treba. A već sam spomenula – uvijek mislimo da nam treba više negoli imamo.
| 14.05.2006 |