| Večeras premijerno izveden Život u sijeni banane |
 |
Život u sjeni banane Ivana Vidića u režiji litvanskog redatelja mlađe generacije Cezarisa Graužinisa, koprodukcijski je projekt Kazališta Virovitica koji je večeras premijerno odigran pred virovitičkim auditorijem. Praizvedba za ovu priliku posebno naručenog teksta Ivana Vidića, našeg kontroverznog dramatičara koji se ne srami progovoriti o post-ratnoj, tajkunskoj stvarnosti projekt je začudne originalnosti. Zemlja nam je privatizacijom rasprodana i pokradena, ali kazalište je dosad o tome šutjelo, Vidić prvi ispituje zašto i kakve su posljedice toga. Život u sjeni banane originalan je scenski projekt: redatelj Cezaris Graužinis istovremeno je radio na dvije predstave, jednu s hrvatskom, drugu sa slovenskom glumačkom podjelom. Taj je rad rezultirao i trećom produkcijom: onom u kojoj su na sceni istovremeno biti i slovenski i hrvatski glumci čija je premijera održana 24.rujna na Ex Pontu. U predstavi igraju Blanka Bart, Jelena Perčin, Draško Zidar i Goran Koši.
 |
Zemlja u banani ili banana-država?
Banana u naslovu nove Vidićeve drame u suvremenom tranzicijskom svijetu višestruka je metafora. Nekada rijetko dostižni vitaminski socijalistički san, prestao je s padom Berlinskog zida i dolaskom improvizirane demokracije biti samo tropsko voće pretvorivši se u metaforu. Bilo da je riječ o izrazu život u banani, koji simbolizira loše opće stanje, anarhiju, bilo u funkciji banana-države, što je pak metafora društva u kojem je sve moguće i u kojem umjesto pravne države vladaju moćne elite, čije bi primjerenije ime bilo politička mafija, banana je, barem kod nas, izgubila primarno značenje.
Život u sjeni te banane nije nimalo romantičan kako ironično sugerira naslov, nema ovdje nikakvog tropskog raja i eskapizma, Vidićevim svijetom vlada novac i za njega se kupiti ili prodati može baš sve, pa i vlastito dijete. Zašto se onda ne bi, i to na povoljnoj rasprodaji, prodala i cijela zemlja?
 Fotografije: M. Sudar |
Tranzicijska stvarnost na sceni u ovoj drami toliko je naturalistička i bolna da pojavom potencijalnog kupca iz dijaspore zapravo postaje nestvarna, groteskna, jer ju je jedino na taj način moguće preživjeti. Razni hohštapleri i torbari koji su Hrvatskom, ali i ostalim tranzicijskim zemljama kupovali tvornice i otpuštali ljude, i oni koji su im pri tom pomagali, svi oni kojima (materijalni) cilj opravdava (nemoralna) sredstva, napučuju svijet Vidićeve drame, crni krajobraz u nepostojećoj sjeni banane. Jer, da bi bilo sjene, potrebno je i sunce, a ono u ovaj tamni svijet ne dopire.
E sad, koliko je tranzicijska Hrvatska, sa svojim privatizacijskim skandalima, (bila) banana država i koliko smo svi zajedno u banani, prosudite sami, neka vam Život u sjeni banane bude tek podsjetnik na vrijeme koje i dalje živimo. Ovaj se scenski svijet, istina, služi metaforom banane, ali se nimalo ne skriva iza nje, umjesto toga stvarnost je na virovitičkoj sceni ogoljena i djeluje kao pustinja, crna zemlja u kojoj ne raste ništa, a kamoli banane. Ima li onda u takvom svijetu nade?
Ima, jer smo u stanju o banani u kojoj smo se našli kritički progovoriti na sceni, glasno postaviti pitanja na koja, i ovom predstavom, tražimo odgovore.
| 21.10.2007 |